ALEJANDRA PIZARNIK (1936-1970)

Putovi ogledala

I
I nadsve gledati nedužno. Kao da se ništa ne događa, što je sigurno.

II
Ali želim te gledati sve dok se tvoje lice ne udalji od mojeg straha, kao ptica s oštrog ruba noći.

III
Kao djevojčica od ružičaste krede na prastarom zidu koju je iznenada obrisala kiša.

IV
Kao kada se cvijet otvori i pokazuje srce kojeg nema.

V
Svi pokreti mojeg tijela i mojeg glasa služe da od mene učine dar, granu koja napušta vjetar na kućnom pragu.

VI
Pokrij sjećanje svojeg lica s obrazinom koja ćeš postati i uplaši djevojčicu koja si bila.

VII
Noć dvoje ljudi raspršila se s maglom. To je doba ledene hrane.

VIII
A žudnja, moje sjećanje je žudnja, ja dolje, u pozadini, u bunaru, ja sam pila, sjećam se.

IX
Pasti kao ranjena životinjana mjestu koje je postalo mjesto objave.

X
Kao onaj koji ne želi stvar. Nijednu stvar. Sašivena usta. Sašiveni očni kapci. Zaboravila sam se. Vjetar je unutra. Sve je zatvoreno i vjetar je unutra.

XI
Na crnom suncu tišine riječi su se zlatile.

XII
Ali tišina je zajamčena. Zbog toga pišem. Tu sam sama i pišem. Ne, nisam sama. Tu je netko tko podrhtava.

XIII
Čak ako kažem sunce i mjesec i zvijezda mislim na stvari koje me prate. A što sam ja željela?
Željela sam savršenu tišinu.
Zbog toga govorim.

XIV
Noć ima oblik vučjeg zavijanja.

XV
Užitak je izgubiti se u predodređenoj slici. Digla sam se iz svoga trupla, pošla sam u potragu za onom koja jesam. U potrazi za sobom, otišla sam onoj koja spava u jednoj vjetrovitoj zemlji.

XVI
Moj beskrajan pad moj beskrajan pad u kraj gdje me nitko nije očekivao, ali nakon što sam vidjela tko me očekivao nisam vidjela nikoga drugoga već sebe.

XVII
Netko je pao u tišinu. Moja posljednja riječ bila je ja, ali mislila sam na sjajnu zoru.

XVIII
Žuto cvijeće ispunjava krug plave zemlje. Voda drhti puna vjetra.

XIX
Blještavilo dana, žute ptice u jutru. Jedna ruka driješi tamu, jedna ruka vuče za kosu neku utopljenicu koja ne prestaje prolaziti kroz ogledalo. Vraćanje sjećanju tijela, moram se vratiti svojim bolnim kostima, moram shvatititi što kaže moj glas.

U svojem eseju o Alejandri Pizarnik, u madridskom književnom mjesečniku Cuadernos hispanoamericanos, knjževnik Enrique Molina reći : »...Kada pomislim na Alejandru vidim ju kako osamljena prolazi u jednom od onih velikih mjehurića Šume gdje leže obnaženi parovi, unutar jednog tako nježnog svijeta koji samo čudom se ne raspadne. Međutim, njezin mjehur je noćni koji se preljeva u svim duginim bojamam poput crnog bisera. Očarano i očaravajuće biće, žrtva i čarobnica, izgara na ognjištu i, u isto vrijeme, s onom izopačenom poezijom, podpaljuje okolni svijet, pali ga jednom nježnom i sjenovitom fosforoscencijom koja obasjava njezino lice djevojčice sa sablasnim osmjehom. Djevojčica predodređena da odsutnih očiju bude viđena u prozoru neke ruševne kućerine, ili u nekom od onih sela iz Alkemije Riječi, ili viđena na dnu jezera. Međutim i tamo, u dubini snova, bila je također stranac, skrenula od same sebe. Jedna nepoznata žena s njezinim licem uvijek joj je išla u susret i to na svakom mjestu, u svakom trenu zemaljskog postojanja i postavljala joj najbezočnija pitanja, smišljajući joj bez prestanka vlastite zagonetke, tajnu cjelokupnosti ljubavi i odsutnosti. Alejandra je uvijek bila na izgubljenoj granici druge obale, čija jeka nije nikada prestajala odzvanjati u sjenovitim zakutcima njezina bića s nostalgičnim pozivom za 'zelenim rajem dječje ljubavi'.