Warhol, Andy (1928-1987)
Warhol, rođen kao Andrew Warhola 6. avgusta 1928. u Pittsburghu kao dete čeških emigranata (roditelji su poticali, zapravo, iz današnje Slovačke i bili poreklom Rusini. Prim. priređ.), bio je bolešljivo dete i odrastao je u radničkoj četvrti. Bio je jedini član porodice koji je pohađao koleđž i diplomirao na Carnegie Tech-u, na odseku za dizajn 1949. i ubrzo nakon toga preselio se u Njujork da se oproba na polju komercijalne ilustracije. Porudžbine su pristizale prilično brzo i za nekoliko godina postao je afirmisan, jedan od vodećih modnih ilustratora u Njujorku i dobitnik brojnih nagrada industrije dizajna.
Umetnik je iza sebe ostavio poslednju začkoljicu. Nešto pre njegove smrti 1987. nakon operisanja žučne kese, on je uradio skup gigantskih autoportreta u različitim vidovima i svi su bili prekriveni vojnom šarom svetlih boja. Autoportret, koji tradicionalno u istoriji zapadne umetnosti predstavlja subjekta koji sebe najviše otkriva, u Warholovim rukama okrenut je protiv samog sebe. U njegovim autoportretima, on istovremeno pruža i odbija identitet, koristeći kamuflažu da bi stvorio sliku sopstvenog samozatvaranja (self-closeting), odgovarajući totem za čoveka koji je stvorio robnu marku iz odbijanja da javno govori i sigurno se smejao kada je postao najviše citirani umetnik u svetu.
"Moras da se pazis komentara, samo te hvale, to ne mirise na dobro."
Warhol je rekao da ce u buducnosti svi biti slavni i docekati svojih petnaest minuta.Vreme leti, pa dok se obrnes oko svoje ose buducnost vec tu.
Hoce li vam smetati ako kroz 50 godina vise niko ne gleda u vase boce coca cole?
AW: -ne, samo...ja sam ih oslikao jeftinom bojom koja ce verovatno pre toga otpasti sa platna.
AW: - Pop ideja je da svako moze sve da uradi.
Svako moze (sada, jer buducnost je tu,stigla u sadasnjost) sve da uradi.Ura!
aw: - Dobar razlog da se bude slavan je i taj sto cete citajuci sve velike casopise znati svaku osobu o kojoj pisu.
AW: - Kad god odlazim u studio 54, bojim se da me nece pustiti, mozda ce na vratima stajati neko nov ko me nece prepoznati, ili ce mi kravata imati 50% poliestera, a da to i ne znam. Zato uvek idem s holstenom. njega bi tamo pustili i u ronilackoj opremi. isao bih na otvaranje bilo cega, cak i toaletne solje.
“Andy je otkrio puno apsurda u aukcionim salama. voleo je apsurde u umetnickom svetu, bas kao i u svakodnevnom. u jednom trenutku je primetio da su postolja za skulpture veca retkost od samih skulptura, pa je krenuo da ih skuplja." (s. pivar, prijatelj a.w.)
- Imali ste problema zbog upotrebe tudjih dela jos od 1964. Sta mislite o pravnoj strani takve upotrebe i o zastiti autorskih prava?
AW: Ne znam. Kao kod boce coca - cole - kad je kupite, mislite da je vasa i da sa njom mozete raditi sta god hocete. Sada je stvar malo drugacija jer na nju placate depozit.
AW: Mislim da bi svi trebalo da budemo masine i da bismo se svi morali da volimo.
- Je li to smisao pop arta?
AW: Da, smisao je voleti stvari.
Proturječja. "Uvijek sam živio u proturječjima i nisam zbog toga nikad patio. Da sam bio sistematično stvorenje, bio bih morao lagati, jer bih morao naći neko rješenje. No, ne samo da sam prihvatio taj nerješivi karakter stvari, nego sam u njemu čak, moram reći, našao neku slast, slast nerješivog. Nikad nisam pokušavao izravnati, ujediniti ili, kako kažu, Francuzi, pomiriti nepomirljivo. Uvijek sam primao proturječja onako kako su dolazila, kako u svojem privatnom životu tako i u teorijskom. Nikad nisam imao cilj, nisam pokušavao doći ni do kakvog razultata. Mislim da, ni općenito ni kad je riječ o sebi, ne može biti ni rezultata ni cilja. Sve je, ne bez smisla - te riječi se pomalo grozim, nego bez nužnosti.(")
Normalno, da sam bio potpuno dosljedan sâm sebi, ne bih smio uopće ništa raditi. Budući da sam ipak nešto radio, proturječio sam sebi, živio sam u proturječju. No, svaki je život, vjerujem, u osnovi osuđen na proturječje.
Htio bih ispričati nešto pomalo glupo: Kad odete na groblje - to je sasvim banalna stvar - i kad vidite da je neki prijatelj s kojim ste se još prije dva ili tri dana smijali nestao bez traga, kako nakon toga još možete graditi neki sistem? Za mene, to je nezamislivo! Jedan od mojih znananca, kojega sam jako volio, jedan poljski Židov, vrlo simpatičan i zanimljiv čovjek, s kojim sam se mnogo smijao svemu - bio je inače mnogo veći nihilist od mene - ali pred njegovim grobom, za mene je to bilo, kako da kažem"? To je banalno, svi su ljudi doživjeli taj osjećaj" Ali kad se to prevede u filozofiju - kakav je zaključak? Zaključak je sljedeći: čak je i nihilizam dogma. Sve je smiješno, bez supstancije, čista fikcija. Eto zašto ja nisam nihilist, zato što je ništa još neki program. U osnovi, sve je bez važnosti. Ništa ne postoji drukčije nego površinski, sve je moguće, sve je drama.
Naravno, postoji ljubav - i ja sam se često pitao: kad smo sve prozreli, sve proniknuli, kako se još netko može zaljubiti u bilo što? Pa ipak, to se događa ("). To je čak ono što je u životu istinito i zanimljivo. Želio bih završiti ovo razmišljanje jednom optimističkom notom: život je stvarno zanimljiv i privlačan, zato što, iznad svega, nema nikakvog smisla. A u vezi s tim navodim uvijek sljedeći primjer: možete sumnjati apsolutno u sve, potvrditi se kao savršeni nihilist, a ipak se zaljubiti kao najveći idiot. Ta teorijska nemogućnost strasti, ali koju stvarni život neprestano izigrava, razlog je što život ima sigurnu, neospornu, neodoljivu draž. Patimo, smijemo se svojim patnjama, radimo što god hoćemo, ali to osnovno proturječje je na kraju možda ono zbog čega život još vrijedi truda da bude proživljen""
Cinizam. "Nikad nisam pisao kao autor; vjerujte mi, ja ne tražim slavu, ne smatram sebe autorom i ne podnosim to ni od drugih. Nikad nisam bio nimalo promišljen i naprosto sam govorio ono što mi je prolazilo glavom. Na neki način, pokušavao sam demaskirati život, i zbog toga me smatraju cinikom. No, ako sam cinik u onome što pišem, uglavnom uopće nisam, cinik u životu. Pa ipak, priznajem vrijednost cinizma, kao taksonomijsko gledište.
Uvijek sam govorio da treba pisati ono što u nekom trenutku doživljavamo kao istinu, čak i ono što ne bismo trebali reći, koliko god to mučno, beznačajno ili drsko bilo. Kad nešto pišem ili kad razmišljam ne postavljam nikakvu granicu izražavanju osjećaja istine. Nikad, nikad nisam mislio na posljedice. I nitko se nikad nije ubio zbog mene. Naprotiv, poznajem mnoge ljude koji mi kažu: zahvaljujući vama nisam počinio samoubojstvo. A ljudi koji pate od depresije, kad čitaju moje knjige, shvaćaju da mogu još dublje uroniti u svoju depresiju. Da kažem poput Kierkegaarda: depresija je jedan stadij na životnom putu. Nemam niti dojam da sam, ako mogu tako reći, napravio "negativnu" karijeru. A, uostalom, znate, sve je na kraju krajeva svejedno, zar ne?""
Pesimizam. "Za mene kažu da sam pesimist - to nije istina! Te školske kategorije su smiješne. Ja točno znam što je pesimizam. No, kao što ste upravo rekli: postoji bitna razlika između pesimizma kao sistema i svakidašnjeg iskustva pesimizma, koje se rađa naprosto iz činjenice da ste živo biće. Ne možete biti pesimist u životu, čim živite: to nema nikakvog smisla. Čovjek ste poput drugih, i ja ovdje govorim o onome što sam doživio. Pokušao sam iznijeti apologiju skepticizma i također apologiju pesimizma, ali - to nije važno. Važno je ono što živimo, ono što pokušavamo, i kako to osjećamo."
Oni koji se dive Warholu ne dive se njegovom ruganju masovnoj kulturi, vec se dive sebi zato sto je konzumiraju. Secam se izjave kako ce u buducnosti i bogati i siromashni nositi istu garderobu i kako nema veceg zadovoljstva od shopinga za sitnu kintu, par dolara ili tako nesto. Sta je od toga ostalo? Na ulicama moga grada koji zeli biti Svet prolaze jos jedino fabrikovani ljudi...
