KLIKNI “SAVE” ZA USPOMENE
Naida Lindov
– Kasniš!
– Znam. Sorry, faks...
– Znam.
– Šta ti radiš? Kako si provela dan?
– Cijeli dan na ovom Netu... boli me više glava od ovog monitora... i, tako...
– Tražila si nešto?
– Ništa posebno... onako...
– Čekala si mene?
– Tebe sam čekala cijeli život...
– Znam.
***
– Kasniš!
– Znam. Izvini.
– Da, faks...
– Da, faks. Jesi me dugo čekala?
– Sreća tvoja pa nije hladno.
– Zna biti lijepo vrijeme i u februaru.
– Na tvoju sreću. Kuda ćemo?
– Kuda ti želiš?
– Želim biti s tobom.
– Šetnja?
Klimnula sam glavom. Uostalom, zašto ne bismo šetale kada je vrijeme divno. Ovdje je tako teško ,,uhvatiti” komad lijepog vremena. Do prije nekoliko godina nisam vjerovala da u ovom dijelu svijeta može biti tako hladno zimi, i tako maglovito. A, onda se izgleda klima urotila protiv mene i mojih istomišljenika i pokazala nam da može biti jako hladno i jako maglovito ako ona to poželi.
– O čemu razmišljaš?
– O klimi.
– Klimi?
– Da, klimi. O tome kako nas je nadigrala.
– Mislila sam da razmišljaš o meni...
– O tebi ne razmišljam - tebe volim.
– Ne razmišljaš o osobama koje voliš?
– Ljubav je stvar instinkta - nema tu mjesta za razmišljanje.
Klimnula si glavom. Voljela si moje ,,kvaziintelektualne” zaključke i razmišljanja o ljubavi i životu. O nama. Jer, bile smo upravo to: ljubav i život. Ja ne bih mogla postojati bez toga. Izgleda da sam i to izgovorila naglas, jer si se nasmijala i klimnula glavom. Super, slažemo se. Iako nismo daske.
***
– Kasniš!
– Znam.
– Nije ti to trebalo. Ionako su nervozni.
– Znam, sorry.
Konačno je trebala da upozna moje roditeqe. Nije nam bilo nimalo lako sve to rganizirati, jer su moji uporno tvrdili kako nemaju vremena,kako već imaju isplanirano svako veče (a, i oni i ja smo znali da je to obična izmišljotina), kako ovo, kako ono. Na kraju sam odlučila da im kažem ono što sam možda trebala reći na početku ovog razgovora.
– Dobro, kako god želite, ali da znate da je ozbiljna veza u pitanju! Ako vam to do sada nije postalo jasno!
– Baš ozbiljna?
– Ne bih je dovodila kući da nije, zar ne?
Sjećaš li se šta je mama rekla kada je ono imala histerični napad nakon mog outiranja?
– Joj, što i ti svašta pamtiš!
– Ni ja se ne sjećam šta sam rekla!
– Rekla si: ,,Nemoj da ti padne na pamet da mi dovedeš svoju djevojku kući!”
Sjećaš se toga? Oboje su odmahnuli glavom. Kog đavla se i ja peglam sa njima! Ako ne možeš zapamtiti šta si rekao u ključnom momentu života (pa makar to bilo i prije pet godina), kako mogu očekivati da ćeš zapamtiti išta od života?!
– Šta vi uopše pamtite, ljudi moji?
(rečenica koju sam odćutala. Bilo je i bez nje dovoljno tenzije u zraku. Sjećam se da je moja razrednica jednom nervoznom i agresivnom drugu iz razreda uvijek govorila: „Svaka odćutana ti je zlatna!” Pa, možda je i ova moja. To ću vjerovatno skontati nekad poslije.)
– Dobro, onda u petak!
– Nisi normalan! Ja je ne želim gledati u svojoj kući.
– Prije nego što se sada vas dvoje posvađate: zar ovo nije i moja kuća, pobogu?
– Reci joj u petak. Ja ću ovo već nekako srediti.
– Ma, šta ćeš ti srediti! Ovo je moja kuća i ja odlučujem ko će u nju ući! A, tebi, draga moja, ako se ne sviđa, izvoli izađi!
– Pa, i hoću! Tražimo stan već dvije sedmice.
– Molim?!!!
– Molim?
– Nezahvalno derište! Samo gledaš kako ćeš se odseliti!
– Polako! Prvo večera u petak, a onda ćemo o toj selidbi, važi?
– OK. Idem ju nazvati. Nadam se da će moći.
Oko pola sedam?
– Da...
– Ama, slušaj me, čovječe božiji! Zatvorila sam vrata. Neka dalje rješavaju sami. Ja sam svoje riješila.
***
– Kasni! Vidiš li ti da ta tvoja kasni?!
– OK, kasni, pa šta?! Doći će!
– Daj, smirite se!
Moja mama je majstorica glume. Ponekad mislim da je fulila svoje životno zanimanje. Ma, kakva elektrotehnika, moja mama je trebala biti prvakinja narodnog pozorišta. Onog koje sada uopše nema prvakinje. Uvijek me je fasciniralo kako se dobro zna pretvarati da joj je drago što nekoga vidi, iako bi najradije okrenula glavu od te osobe na ulici. Koliko je samo puta odglumila da joj je drago da vidi pola svoje rodbine! A, tek kolega sa posla! Nimalo ne sumnjam da će i ovaj ,,test” savršeno lako položiti. Za sada sve ide po njenom uobičajenom planu: besprijekorna šminka, još besprjekornija odjeća, ujeda sve oko sebe, ali kada začuje zvono na vratima (ovo koje upravo sada zvoni), osmijeh se automatski navlači na lice, a boja glasa postaje pitoma i umiljata. Jedino šminka i odjeća ostaju kao što su i prije bile.
– Pa, hoćeš li ti otvoriti već jednom?
– Ne želiš ti?
– Ti si bezobrazna koliko si teška!
– OK, otvaram! Želim ti samo razbiti tremu pred nastup!
(drugu rečenicu nisam izgovorila. Još jedan komad zlata u mojoj kolekciji.)
***
– Kasniš...
– Znam. Pomagala sam mami da opere suđe...
– Btw, večera je bila super!
– Reći ću mami...
– Btw, tvoja mama me mrzi!
– Ne mrzi te...
– Je li ti išta rekla dok ste prale to su|e?
– Da, da to radim smotano kao i uvijek!
– Hahahaha! Ozbiljno te pitam: je li rekla išta o meni? Ono, ,,znaš, ova tvoja djevojka... bla, bla, bla?”
– Ne, nije ništa rekla...
– Vidiš, mrzi me!
– Ne mrzi te...
– Samo me ne voli?
– ...
– Dakle?
– Ne brini, ne bi te voljela ni da si muško, u ovoj situaciji...
– Koja utjeha!
– Ne znam tješiti ljude...
– Znam... primijetila sam...
– Pa, eto... žao mi je...
– Nema veze, nikad mi se i nisu dopadale djevojke koje znaju super tješiti... pardon, htjedoh reći: lagati!
– Hahahaha!
– I, šta su rekli za preseljenje?
– Nismo pričali još o tome...
– Želiš li da ja dođem kada budete pričali?
– Ne znam...
– Ne znaš da li je trebam doći ili ne znaš da li trebamo živjeti skupa?
– Oboje.
– Hej, neki dan si mi obećala da ćeš mi do kraja mjeseca sigurno donositi kafu i doručak u krevet... danas je 24.... šta bi sada sa tim?
– Obećala sam?
– Naravno. Sumnjaš u moje pamćenje?
– Reći ću im sutra. A, ti nazovi onu ženu i potvrdi da dolazimo popodne u stan.
– OK?
– Glupo pitanje: zašto mi nikad ne pričamo preko telefona u ove sitne sate?
– Ma, daj, telefon je tako hladan! A, i on služi za hitne slučajeve samo!
– Mislila sam da ćeš reći da služi samo zato da se konektiraš na net!
***
– Poranila si...
– Izvini... nisam znala da si tu...
– Došla sam samo pokupiti ostatak svojih stvari...
– Da... imaš neke knjige pored kreveta...
– Hvala, uzela sam ih već...
– Aha...
– Pa, idem ja sad...
– ...
– ...
– Pozdravi mamu!
– Bolje ne... taman te zavoljela...
– U pravu si...
– ...
– ...
– O čemu razmiljaš?
– O klimi...
– Onoj koja nas je nadigrala?
– Onoj koja mi te odnijela jedne ljetne noći...izvini...
– U redu je...
– Stvarno mi je žao...
– Znam, i meni je...
– ...
– ...
– Još uvijek o klimi?
– Ne... Razmišljam o mom ,,blagu...”
– Blagu?
– Onom od ,,zlatnih” neizgovorenih riječi...
– Ima ga puno?
– Previše...
– ...
– ...
– Zbogom.
– Zbogom...
***
Sjedim za kompjuterom. Milijun nepoznatih nick-ova u chat room-u. Diskonektiram se. Pisat ću nešto. Na kraju krajeva, ja sam spisateljica - ja pišem! Da, to je ono što radim. Pišem. A, šta ako ne mogu pisati bez nje? Šta ako ne želim pisati bez nje? Bolje da ugasim kompjuter odmah i pokušam zaspati. Bez nje. Samo da kliknem „save”. Ja uvijek spasavam svoje uspomene.
No comments:
Post a Comment