THE PILLOWMAN
13. mart
23:59h
Novi Sad
Kamerna scena
Jedna priča...
Vidno razočarana moram konstatovati (a šta drugo? Umetnost može još samo da konstatuje) da nisam uspela pronaći tekst ove priče. Naime, na netu nije dostupan (iako sam očekivala da bude, pošto je autor (iliti pisac?) star tridesetak godina ('70 godište) pa sam računala sa tim da je pismen, da ću naleteti na kakav sajt piščev ili eventualno blog, ali nisam). Htela sam krenuti ovaj tekst citiranjem jednog dela teksta te priče. Pošto to iz objektivnih (to ne znači i opravdanih) razloga nisam u mogućnosti da učinim moraću se osloniti na sopstveno pamćenje. Tekst koji imam nameru evocirati izgovara Katurijan, junak-pisac, i ličnost koja sobom samom povezuje sve ostale likove. Izgovara ga u trenutku kada posle nekoliko puta ponovljenog da on ne zna zašto bi njegove priče bile na meti policije, jer ih on nikada nije gradio na društvenim, socijalnim i političkim polugama, već po i na nekim osnovama koje su proizvišle kao rezultat ili posledica njegovog "objektizovanoga ja" (računajući da tako nešto postoji).
- Znate šta bih ja poručio tim angažovanim, tim kvazi piscima, znate šta? Da nose TO svoje đubre sa sobom....jer tvrdim , TVRDIM, to nije književnost, nije umetnost....Ja mislim da je moj jedini zadatak da ispričam priču, priču, priču....
Ponavljam da to nije tekst te jedne priče, već tekst po sećanju na reči koje je glumac izgovarao, a ja sedela u publici i saslušavala.
- A ako tako nešto, pa makar i samo naznaka, postoji u mojim pričama, molim vas pokažite mi gde je i ja ću smesta izbaciti to đubre, smesta ču ga izbaciti. (I kreće ka kutiji sa pričama, prvi put vidno uzrujan i prvi put probijajuće glasan)
Svaki je lik drame The Pillowman izvesni mali pisac u okviru samog lika. I detektiv Tupolski, i inspektor Ariel, i brat Miša, svi oni ponaosob svojim likom predstavljaju po jednu priču. Pričanu sebi, kroz sebe, samim sobom - a u suštini - protiv sebe. Trebalo je znati da je posredi nešto daleko dublje od prolazne nesaglasnosti sa vlastitim delom, da je, dakle, u pitanju jedna viša nesaglasnost, ona sa svojom umetnošću, ili možda čak i ona najviša - nesaglasnost sa sopstvenim životom. Ne zvuči onda začuđujuće da se Pillowman pojavljuje kao glavni junak ove drame. Podsećajući svojim imenom na imena dečijih junaka, koji su na ekranima TV-a spašavali svet od zla, i koja su večno oličenje borbe na ispravnoj (da ne kažem pravoj) strani, primer koji to lepo ilustruje jeste crtani film i čitav korpus materijalnih rekvizita propagandne prirode (igračke, slikovnice, samolepljive sličice itd.) Actionman-a.
Treba napomenuti da predstava ne počinje scenom, ili na sceni. Naime, ne počinje onog momenta kada gledalac ugleda Katurijana sa crnom kesom preko glave, ne počinje ni onoga momenta kada Katurijan prvi put progovara najpre konstatacijom: Ja stvarno ne znam zašto sam ovde, a zatim i pitanjem: Zašto ste me doveli ovde? Predstava počinje glasom sveznajućeg pripovedača koji priča ovu priču, dajući nam tako jasnu naznaku da sve ovo što sledi i što vidimo na sceni jeste samo jedna priča. To je simbolično potvrđeno kutijom u koju je smešten prostor u kome se predstava odvija. Dakle, predstava se odigrava u okviru priče, i ni jednog momenta ne izlazi iz nje, osim kada čujemo glas pripovedača. Sve je to u priči. Pozorište je konačno odigralo priču, ne kao sadržaj već kao književnu formu, kao pojam i kao okvir. Sve to ostaje sa onu stranu.
Drama definitivno ukida svaku pa i najmanju predrasudu. Na početku, kada u prostoriju za saslušavanje ulazi visoka prilika inspektora Ariela, na prvu loptu, skloni smo pomisliti da je to samo jedan "glupi pandur". Međutim, kako drama odmiče dalje uviđamo da i "glupi pandur" ima svoj duboki smisao i da ništa nije onako kako smo skloni lakomisleno p(r)omisliti, ili čak i ne promisliti već odmah ubaciti u gotov sistem vrednosti koji smo stekli ko zna sve gde, uglavnom spolja i daleko od naših istinskih ubeđenja, kojih istinski i nema jer nismo u stanju ograditi se od istih, pa tako postajemo pijuni u sopstvenoj partiji života. Jer ista istina - kao forma ili proračun stvarnosti - može različito da vredi u različitim segmentima ili događajima stvarnosti. Tako, na primer, 1-1=0 jeste isto ali ne vredi isto za trgovca koji treba da napravi razliku kupljenog i prodatog (večita 0 značila bi kraj njegovog poslovanja), jedna kruška minus jedna jabuka ne daje ništa, jedan ušuškan, miran i srećan život minus jedno nesrećno proživljeno detinjstvo nije isto, tj. nije 0, već daleko ispod 0. Biće, ono što jeste, jeste u vrednostima koje ima, a to znači u razlikama koje razvija ili iz kojih nastaje; vrednost je uvek diferencijalna kategorija. Pojmovna ravan, sa vrednostima suštine, svojstvenosti, trajnosti, postoji dotle dok postoji razlika između ravni koja nije pojmovna, već metaforička, prenosna, prelazna; u jednoj ravni gradimo iskaze na čiju istinitost polažemo kao na trajno važeće, jer je to u interesu događaja ili perspektive koji ona obuhvata, u drugoj ravni stvaramo iskaze kojima pridajemo relativnu važnost, koji vrede dokle vrede i po uslovima u kojima vrede.
- Znate šta bih ja poručio tim angažovanim, tim kvazi piscima, znate šta? Da nose TO svoje đubre sa sobom....jer tvrdim , TVRDIM, to nije književnost, nije umetnost....Ja mislim da je moj jedini zadatak da ispričam priču, priču, priču....
Ponavljam da to nije tekst te jedne priče, već tekst po sećanju na reči koje je glumac izgovarao, a ja sedela u publici i saslušavala.
- A ako tako nešto, pa makar i samo naznaka, postoji u mojim pričama, molim vas pokažite mi gde je i ja ću smesta izbaciti to đubre, smesta ču ga izbaciti. (I kreće ka kutiji sa pričama, prvi put vidno uzrujan i prvi put probijajuće glasan)
Svaki je lik drame The Pillowman izvesni mali pisac u okviru samog lika. I detektiv Tupolski, i inspektor Ariel, i brat Miša, svi oni ponaosob svojim likom predstavljaju po jednu priču. Pričanu sebi, kroz sebe, samim sobom - a u suštini - protiv sebe. Trebalo je znati da je posredi nešto daleko dublje od prolazne nesaglasnosti sa vlastitim delom, da je, dakle, u pitanju jedna viša nesaglasnost, ona sa svojom umetnošću, ili možda čak i ona najviša - nesaglasnost sa sopstvenim životom. Ne zvuči onda začuđujuće da se Pillowman pojavljuje kao glavni junak ove drame. Podsećajući svojim imenom na imena dečijih junaka, koji su na ekranima TV-a spašavali svet od zla, i koja su večno oličenje borbe na ispravnoj (da ne kažem pravoj) strani, primer koji to lepo ilustruje jeste crtani film i čitav korpus materijalnih rekvizita propagandne prirode (igračke, slikovnice, samolepljive sličice itd.) Actionman-a.
Treba napomenuti da predstava ne počinje scenom, ili na sceni. Naime, ne počinje onog momenta kada gledalac ugleda Katurijana sa crnom kesom preko glave, ne počinje ni onoga momenta kada Katurijan prvi put progovara najpre konstatacijom: Ja stvarno ne znam zašto sam ovde, a zatim i pitanjem: Zašto ste me doveli ovde? Predstava počinje glasom sveznajućeg pripovedača koji priča ovu priču, dajući nam tako jasnu naznaku da sve ovo što sledi i što vidimo na sceni jeste samo jedna priča. To je simbolično potvrđeno kutijom u koju je smešten prostor u kome se predstava odvija. Dakle, predstava se odigrava u okviru priče, i ni jednog momenta ne izlazi iz nje, osim kada čujemo glas pripovedača. Sve je to u priči. Pozorište je konačno odigralo priču, ne kao sadržaj već kao književnu formu, kao pojam i kao okvir. Sve to ostaje sa onu stranu.
Drama definitivno ukida svaku pa i najmanju predrasudu. Na početku, kada u prostoriju za saslušavanje ulazi visoka prilika inspektora Ariela, na prvu loptu, skloni smo pomisliti da je to samo jedan "glupi pandur". Međutim, kako drama odmiče dalje uviđamo da i "glupi pandur" ima svoj duboki smisao i da ništa nije onako kako smo skloni lakomisleno p(r)omisliti, ili čak i ne promisliti već odmah ubaciti u gotov sistem vrednosti koji smo stekli ko zna sve gde, uglavnom spolja i daleko od naših istinskih ubeđenja, kojih istinski i nema jer nismo u stanju ograditi se od istih, pa tako postajemo pijuni u sopstvenoj partiji života. Jer ista istina - kao forma ili proračun stvarnosti - može različito da vredi u različitim segmentima ili događajima stvarnosti. Tako, na primer, 1-1=0 jeste isto ali ne vredi isto za trgovca koji treba da napravi razliku kupljenog i prodatog (večita 0 značila bi kraj njegovog poslovanja), jedna kruška minus jedna jabuka ne daje ništa, jedan ušuškan, miran i srećan život minus jedno nesrećno proživljeno detinjstvo nije isto, tj. nije 0, već daleko ispod 0. Biće, ono što jeste, jeste u vrednostima koje ima, a to znači u razlikama koje razvija ili iz kojih nastaje; vrednost je uvek diferencijalna kategorija. Pojmovna ravan, sa vrednostima suštine, svojstvenosti, trajnosti, postoji dotle dok postoji razlika između ravni koja nije pojmovna, već metaforička, prenosna, prelazna; u jednoj ravni gradimo iskaze na čiju istinitost polažemo kao na trajno važeće, jer je to u interesu događaja ili perspektive koji ona obuhvata, u drugoj ravni stvaramo iskaze kojima pridajemo relativnu važnost, koji vrede dokle vrede i po uslovima u kojima vrede.
U pojedinim trenucima predstava je u meni izazivala osećaj neprijatnosti, prouzrokovane samim mojim prisustvom tamo, samim praćenjem radnje. Na momente sam osećala kao da se nalazim u sred neke porodične svađe, koja prelazi u neku intimnost pa samim tim što to slušam i pored toga što ne učestvujem, stvarala u meni osećaj nelagodnosti. Bio je to onaj momenat kada detektiv Tupolski pošto je ispričao svoju priču, iz nemoći (jer NIJE uspeo pomoći svom sinu) urliče da je to bio gluvi, nemi, mali kinez...Imala sam osećaj da ne zaslužujem njegovu istinu. Da je to ono što treba ostati u čoveku.
Ono što je mene, lično i sasvim subjektivno, ispomeralo, jeste činjenica i dvaput izgovorena rečenica iz Katurijanovih usta:
Ono što je mene, lično i sasvim subjektivno, ispomeralo, jeste činjenica i dvaput izgovorena rečenica iz Katurijanovih usta:
- Ali, dečak nije znao kakav je to zvuk u susednoj sobi, nije znao...nije znao.
2 comments:
rekla bih da predstava počinje pre nego što se oglasi sveznajući pripovedač, zapravo, čim se publika smesti i postane svesna svog odraza u ogledalu koje čini zidove kutije, i unutrašnje i spoljašnje (što mi se čini kao značajna razlika u odnosu na to da je kutija, kada bi joj jedina funkcija bila "ograničavanje" priče, mogla biti i u nekoj boji ili crna, svakako takođe neprozirna), jer " svako ko je ikada pogledao svoje lice u ogledalu zna kakav je to zločin i šta to znači kada se izgubi kontrola i odražaj otkaže poslušnost"-Vilijem Barouz. Time se priče ipak više približavaju stvarnosti i mi bivamo suočeni i sa onim ne tako prijatnim u sebi, ali i gledajući druge kako se pred ogledalom ponašaju, ponešto i o njima.
To je staklo, koje u polumraku može imati funkciju ogledala, ali samo onda kada je svetlost smeštena iza publike. Na primer ja sam sedela sa te strane gde se nalazio reflektor, (i vi ostali) ali recimo, ovi preko puta nas, pošto je ta svetlost sa naše strane probijala kutiju, nije dozvolila da staklo kutije sa njihove strane odrazi njihove likove, već su oni videli (isto) nas, prekoputa. Sve ovo govorim jer hoću da kažem da možda i nije zamišljena ta fora sa ogledalom, ali je meni neizmerno drago što je ispalo tako :)
Post a Comment