FOTOGRAFIJA STABLA
Audiatur et altera pars*
Osećajući se p(r)ozvanim da ovu priču zabeležim, na način koji, na moju golemu nesreću, pronalazi sam sebe, priču koja je svojim prvim brčkanjem u jajnicima moje glave, rešila, bez milosti, da bude ispričana. Moram reći da je priča do mene došla sasvim slučajno, no to je ujedno jedino što može pasti pod slučaj u čitavoj ovoj stvari.
Pre izvesnog vremena imao sam se upoznati sa jednom puvečenom, dosta melanholičnom i pomalo osobenjačkom ličnošću. Kako sam se ja to upoznao, gde i kojim povodom, moraću izostaviti, jer sam učen da iznosim istinu, ili da bolje kažem istinu, za koju verujem da je istina. Taj je čovek bio poseban po tome što je bio obdaren neuporedivim mikrofilološkim čulom, posebnim i jedinstvenim. On mi je pre otprilke godinu dana, jedne noći, ispričao priču "O Tirčetu":
Postojao je dečak, poznat po nadimku Tirče. Njegovi bejahu razvedeni od njegove treće godine, pa je mali Tirče živeo sa majkom u dvosobnom stanu. Oca je viđao svaki drugi vikend, tako je časni sud podelio stareteljstvo. Ali, i pored svega toga Tirče bejaše jedno normalno i zdravo dete. Beše najbolji đak u odeljenju. Bavio se plivanjem i posećivao časove veronauke. Voleo je svoje roditelje i nije se bunio kada mu ne bi ispunili ono što je zamislio, već ih je razumeo i prekidao da insistira na bilo čemu. Ali jedne večeri, dok je Tirče prilazio ulaznim vratima stana, vraćajući se iz grada, začuo je ljubavno roptanje, koje je, uveri se, dopiralo iz stana u kome su živeli Tirče i njegova majka. Kada se najzad još jednom uveri, izađe iz zgrade i pope se na drvo sa kojeg se jasno dao videti prozor majčine sobe. Video je majku ... Posmatrao je sve do samoga kraja. Od tada Tirče je neprekidno razmišljao kako da napusti majku a da je to najmanje povredi, jer je znao da neće moći da je unesrećenu gleda, a nije želeo da joj prigovara, to je njen život, dobro je to znao. Toga dana, rekao je majci kako želi da ide na školovanje van grada. Kao razloge naveo je da je on dovoljno star (16 godina) i da želi da se osamostali. Majka sa velikom tugom i strahom što pušta sina tako mladog, pristade, delimično i iz razloga što je shvatila da nikakvim protivljenjem Tirčeta neće zadržati. Prolazile su godine. Tirče je završio školu, postao uspešan u poslu koji je odabrao za svoj životni poziv. Sve mu je polazilo za rukom, i sa punim se pravom može reći da je Tirče bio srećan i zadovoljan. Međutim, nikako nije uspevao da pronađe životnu saputnicu. Nikada mu se ni jedna devojka nije svidela toliko da bi se za nju zainteresovao. Nije mogao da se zaljubi ni u jednu devojku. Prolazilo je vreme. Tirče je bio zabrinut. Jednoga lepog dana njegova majka je došla da ga poseti. Ona je već odavno bila zabrinuta, plašila se da Tirče ne ostane sam. Iznoseći mu svoje strahove od samoće, slučajno je pomenula dane kada je Tirče napustio rodni grad, i neke događaje o kojimasve ove godine nije govorila. Tirče je slušao reči svoje majke, i sam se pokušao prisetiti...nekog stabla na izdahu što se grana k'o da kaplje, sablasnost neba oko njega, i meseca....Bilo mu je strašno to što sada vide na tim slikama koje evocira.....Ustao je sa stolice, dohvatio kuhinjski nož i jednim ubodom usmrtio majku. Pobegao je sa mesta zločina, odmah. Nestao je sa lica mesta...ili, da ti bolje kažem...tu mu se gubi trag, ne zna se da li je živeo, ako jeste, gde to....ne zna se ništa više...mada...
Tu ga prekidoh.
- Kakva je to priča?
- Sad sam je smislio.
- Zašto?
- Onako, hteo sam ti nešto ispričati...
Pošto dobih odgovor, da je onako, hteo nešto da ispriča, pitao sam ga još trebam li tražiti neki razlog zašto mi je pričao, i zašto baš tako, tu priču. Rekao je da ne, a nešto malo posle dodao:
- Trebao si videti kako je to stablo izgledalo, bilo je nečeg u isto vreme jezivog i uzbuđujućeg, zvezde mu držahu opelo...
No comments:
Post a Comment